Vedi su gorostasna bića nalik ljudima, poznata po svojoj snazi i zaštitničkoj ulozi. Njihovo djelovanje podsjeća na krsnike, osobe s nadnaravnim moćima koje štite ljude, no za razliku od njih, vedi nisu ljudi. Unatoč demonskom podrijetlu, smatrani su dobronamjernim čuvarima obitelji i domova.
Njihova prisutnost vidljiva je u jeziku, primjerice u Đurđevcu se govorilo da su djeca "zločesta ko vedi", što upućuje na to da se nekoć o njima znalo više. Prema zapisima Zvonka Lovrenčevića, vedi su obitavali u šumama, gdje su živjeli organizirani u plemena. Bili su izuzetno snažni, mogli su iščupati drvo s korijenom, a njihov glas odjekivao je nadaleko. Snagom daha mogli su podići oluju, a neki su navodno hodali po vodi.
Dijelili su se na dobre i zle. Dobri vedi pomagali su ljudima, štitili kuće i obitelji, dok su se zli povlačili u duboke šume i izbjegavali ljude. Vjerovalo se da svaka kuća ima svog veda koji joj je privržen, ali su među sobom ponekad i ratovali.
U crkvama su se ljudi molili vedima za pomoć, a njihova imena su ostala sačuvana u nazivima oranica i prezimenima. Njihov trag postupno nestaje od 19. stoljeća, a posljednje priče o njima zabilježene su tijekom Prvog svjetskog rata.
Dodatna literatura i izvori
Danijela Križanec-Beganović, Čarobna družba - vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini, 2015.
Zvonko Lovrenčević, Mitološke predaje Bilo – gore, Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 7 No. 1, Zagreb, 1970.