Ova legenda jedna je od najpoznatijih u hrvatskoj narodnoj predaji, a proučavali su je brojni istraživači i književni teoretičari, osobito u 19. i početkom 20. stoljeća. Prvi je put tiskana glagoljicom 1558. godine u Knjizi disipula popa Mihovila, a njezino podrijetlo seže do dominikanca Ivana Berlota iz 15. stoljeća. Priča se pojavljuje u djelima bosanskog franjevca Divkovića (1616.), Kanžlića (1780.), Trnskog te u nekadašnjim školskim čitankama. Prepričavana je među mnogim europskim narodima, a kod nas osobito u Dalmaciji i Hrvatskom primorju.
Legenda govori o pobožnom redovniku koji je molio Boga da mu omogući osjetiti radost nebeskog kraljevstva. Dok je jednoga dana bio u molitvi, pojavi se ptičica i zapjeva. Očaran njezinim glasom, redovnik je stao slušati, vjerujući da je prošlo tek nekoliko trenutaka. Kada se vratio u samostan, zatekao ga je neprepoznatljivim – vrata su bila zazidana, a zgrada preuređena. Fratri ga nisu prepoznali te su pretražili samostanske knjige. Otkrili su da je ime starješine, kojeg je redovnik spomenuo, zapisano prije 340 godina, godine Gospodnje 1200.
Shvatili su da je ptičica bila anđeo, a redovnik, ne osjetivši glad, žeđ ni vrijeme, proveo je stoljeća u slušanju njezina pjeva. U tom trenutku, on se sruši u prah, a duša mu uzleti u nebo, gdje su ga dočekali anđeoski zborovi slaveći Boga.
Dodatna literatura i izvori
Tomislav Đurić, Legende puka hrvatskoga 3, Samobor, 2007.
Ivan Milčetić, Rajska ptica, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Svezak IX, Zagreb, 1904.
Fran Ilešić, Rajska ptica, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Svezak X, Zagreb, 1905.
Franjo Galinec, "Rajska ptica" u kajkavskoj književnosti, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knjiga XXIX., Svezak 2, Zagreb, 1934.