Dušice, prostrani pašnjak jugoistočno od Svetog Brda, povezane su s predajama o dušama djece na putu u raj. Prema jednom kazivanju, tijekom oluja na planinskim vrhovima sastaju se vile, dok se na Dušicama iz vrtača pojavljuju male plamene iskrice. Narod vjeruje da su to duše koje još nisu pronašle svoje mjesto na drugom svijetu i ondje čekaju trenutak uznesenja.
Dušice su nekoć bile ispaša za stoku stanovnika Bukovice, a na zapadnom dijelu, uz izvor, nalazili su se njihovi pastirski stanovi. Prije Drugog svjetskog rata ovo je područje pripadalo Lici, pa su lički lugari nadzirali pašnjake i čuvali sijeno, koje su preko zime spremali u stogove. Nerijetko su se događale krađe sijena, a pri jednoj ophodnji lugari su u snijegu primijetili neobične tragove – male bose dječje stopice koje su kružile oko stoga i nastavile prema šumi.
Prema starim pričama, Turci su u 17. stoljeću odvodili djecu iz Kotara preko Dušica u Liku, a potom u Tursku, gdje su ih odgajali za vojnike. Očajne majke slijedile su ih do ovog mjesta, dozivajući ih vapajem: "Ajme, naše dušce, vratite nam naše dušce!" Dalje nisu smjele, jer bi ih Turci ubili. Mnoga djeca umrla su putem, a vjeruje se da su njihove duše ostale vezane za Dušice, nastavljajući isti put svake zime.
Zato se ovaj pašnjak naziva Dušice – u spomen na izgubljene dječje duše koje traže put prema nebeskom raju.
Dodatna literatura i izvori
Mirjana Trošelj, Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja, Studia mythologica Slavica XIV - 2011 , 345 – 370