Opisi lorka često se znatno razlikuju. U selima Župe Dubrovačke opisuju ga kao plašilo, veliku ljudeskaru ogrnutu u bijelu plahtu koja žuri okolo. Smatrali su ga dobroćudnim, ali se volio grubo šaliti. Dijete bi uhvatio i odnio daleko od kuće, a da mu ne napravi ništa nažao. Žurenje i plašenje djece nazivalo se „lorkanje“, te se govorilo „lorko lorka“.
U Dubrovniku je lorko bio plašilo s obilježjima tenjca (vukodlaka) i noćnih plašila zvanih duhovi. Na Mljetu je lorko bio dobroćudno danje plašilo. U Kuli Norinskoj djecu su plašili dolaskom „lorka“ ako nisu htjela zaspati.
Lorko se često izjednačavao s manjinorgom (orkom), a ponekad i s tenjcem (vukodlakom).
Dodatna literatura i izvori
Tomislav Macan, Dubačka kazivanja o Dupcu, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knjiga 46, Zagreb, 1975.
Andrea Čupić, Demonološke priče i pričanja u Dubrovniku i okolici, Diplomski rad, Zadar, 2022.
Jasenka Maslek, Običaji i narodna vjerovanja na Pelješcu, Prema zapisima Nikole Zvonimira Bjelovučića, Dubrovnik, 2022.